Intervali održavanja za nisko{0}}prikolice se određuju na osnovu učestalosti korištenja, uslova transporta i karakteristika opterećenja, općenito kategoriziranih u tri nivoa: dnevno, periodično i-dubinsko održavanje. Vozila podložna visoko-korištenju (kao što su ona u luci ili na gradilištu) zahtijevaju češće servisiranje, dok se intervali za niskofrekventna vozila-mogu produžiti-pod uslovom da se kritične sigurnosne provjere nikada ne ugroze.
Svakodnevno održavanje se obično obavlja prije i nakon svakog putovanja, fokusirajući se na pritisak i istrošenost pneumatika, funkcionalnost kočionog sistema i svjetlosne signale, te pregled okvira šasije i spojnih mjesta na labavost ili pukotine. Platforma za utovar (niska-paluba) također se mora provjeriti na deformacije ili lokalizirana oštećenja; iako jednostavne, ove provjere su od vitalnog značaja za siguran rad.
Periodično održavanje se obično zakazuje na osnovu kilometraže ili vremena, općenito se preporučuje svakih 5.000 do 10.000 kilometara ili svaka 1 do 3 mjeseca. Ključni zadaci u ovoj fazi uključuju provjeru istrošenosti kočionih pločica, ispitivanje zračnog sistema na curenje, podmazivanje sistema ovjesa i pregled pričvršćivača, te podmazivanje i podešavanje ležajeva kotača. Intervali treba skratiti ako vozilo često radi pod velikim opterećenjem ili u teškim uslovima na putu.
{0}}Dubinsko održavanje se obično izvodi svakih šest mjeseci ili godišnje i predstavlja sveobuhvatan remont sistema. Procedure uključuju ne-destruktivno ispitivanje strukture šasije, popravku anti-premaza od korozije, ispitivanje ukupnih performansi kočenja i temeljnu inspekciju kritičnih{4}}komponenti koje nose opterećenje. Cilj ovog ciklusa održavanja je rano identificirati potencijalne strukturalne opasnosti i spriječiti nakupljanje oštećenja od zamora, čime se osigurava dugoročna-sigurnost i stabilnost prikolice s niskim ležajem-.
